Nedjeljom u dva, spoznajom uništa
|
Ručati sam počeo za stolom, uz tjednik. Završio uz televizor, uz Florence i Aleksandra. Ne, ne plešu poznati; ona druga emisija. I nije mi pomogla čaša vina, dvije zapravo, izbistriti aftertaste. Niti od jela, niti od izjava Florence Hartman. Nije koka kriva što je visprena i što sad zarađuje na memorijama. Niti nam je kriva ako potvrđuje sav kurvinjluk politike i globalnog pravosuđa (kojeg smo dio, ma naravno). Ali dio mene se nekako nadao, kako će Florence malo elegantnije postaviti noge ispod stola, kako se neće tako profesionalno smješkati i nonšalantno kontrolirati body language, i kako će makar nečim opovrgnuti birtijske istine, kako je sve to politika, kako su uvijek svi sve znali i kako nikome ništa. Tu sam ostao razočaran. Tu mi još više pada mrak na oči na vlastitu naivnost vjerovanja u vladavinu prava, u jednakost pred zakonom, u svijetle ideale UN-a utemeljene na strahotama drugog svjetskog rata. Nije Florence nožne palce u figu stisnula. Čak niti. I to mi je najgore. A kako nisam kadar odgovarati, mogu samo dodavati pitanja… Kojekakve Carle, Florence, Carl-Gustavi, Christiane, Lajčaci i Lajke. Privlačimo ih; mrzimo ih. Znamo bolje, prolazimo gore. Pitanje: Di sam ja tu? Ja, sa JMBG. IMT? Ima, Ima Mene Tu! Pet godina proveo sam radeći za priznatu europsku međunarodnu organizaciju političkog profila u BiH; potom još par za Amerikance. Bez brige i pameti, imao sam sreće uletjeti sa samostalnom funkcijom i odgovornošću među diplomate, lokalne političare, karijeriste i gadove s obje strane, uz iznimkama čast. Imao sam priliku vidjeti cirkus oko prvog povratnika u Srebrenicu /od goriva za strku i paradu, mogli su ga doživotno zbrinuti…/, na radiju sam pravdao ulogu međunarodne zajednice u sprječavanju crva koji jedu zna-se-čije-drvene kuće (!). Domišljao sam kampanje, diskutirao po američkim bazama i prognaničkim naseljima. Otfikaren sam u obraćanju šefu, koji je za „Ravnogorski četnički pokret“ u mojoj zoni odgovornosti otpisao (!) kako se radi o legitimnoj nevladinoj organizaciji. Pojeo sam bijesnopljuckavu jezikovu juhu svog nesvrstanog šefa, jer se moja asistentušica (p)odala jednom od lokalnih polit-rudonja, izazvavši kolateralnu sprdnju višeg reda. Unatoč mom kontrapunktu, kako s ljudima istog kova spava i naša direttora, pa se isto nitko ne buni, nisam izgubio posao. Što mi je dalo za mislit i uzduž i poprijeko. Vremenom, kojejkakvi certifikati i zahvalnice visili su po uredima načelnika općina sa mrak postotkom neprocesuiranih zločina i izdilanih izbjegličkih stanova. Seminarilo se, slikalo, maslalo i mislilo kako zaštititi guzad svoju i tuđu, kako i iduće godine imati posao i posla. S istim likovima. Kao jin i jang. Jedna polovica nikad ne pali, trebaš dvije za potpun doživljaj. Huso i Haso. Sado i Mazo. (Tu je negdje valjda i ključ Bihasanskog deadlocka, balkanskog lonca, … ) Ispada, da sam na nekom hiperbonzai-nivou bio zupčaničić iste mašinerije, o kojoj je Florence pred Aleksandrom sa nonšalantnim osmjehom nogokrižno glagoljala - potvrđujući očito; kategorično tvrdeći jedno, o drugom s iste pozicije ne znajući dovoljno… Uspjela je ne reći ništa, što ludi Grbe kod mog brice ne deklamira sam sebi u bradu, na više korektnih stranih jezika … Nedjelja popodne. Iako kuharu skidam kapu, zbog Stankovićeve emisije teksturu ribe nisam primijetio; čak niti vino kao takvo. Nad vlastitim godinama međunarodnim, blagi upitnik. Možda mi kava pomogne. |
