Izgovori, vremelet i možebitna nacistoidnost usvojenja
|
Nikad neću zaboraviti drugu godinu faksa. Prije definitivno punoljetnog broja godina. Dok su moji prištavi kolege pozirali pred naše dvije kolegice – strojarstvo je uvijek bilo pomalo nerdy faks – i nabacivali se frazologijom oko spuštanja ovjesa Jugića, kojekakvim ledeburitima i Morovim kružnicama, meni je pred očima bio mrak. Jer mi je i prije mjesec, mjesec i pol bio mrak pred očima. Trenutno. Tokom seksa. A menge od onda bilo nije. Pa sam usred predavanja smišljao suptilan, humanističan uvodni govor za svoju majku. Pa sam premišljao ime djeteta. Pa gdje naći posao. Punoljetstvo kasnije, eto i mene pred diplomom. Radio u međuvremenu jesam, mami sam prešutio tada pažljivo koncipiran govor o nastavku sve tanje obiteljske loze. Dijete se ne zove nikako, a supruga i ja prihvatili smo da je ciklus u konkretnom slučaju samo puki etiketenšvindl. Sa tri do osam mengi godišnje, naučiš vremenom, ne paničariti, niti se radovati pretjerano. Međutim, vremenom smo uvidjeli i smiješnu stranu moje tadašnje situacije, i ne jednom rekli – „E, da je bar tada …“ Vremenom smo uvidjeli i kako filmovi često lažu o jednom naskoku i posljedičnoj sigurnoj trudnoći. Vremenom smo prihvatili i kako doktori malo kimaju glavom, vele, nije idealno, ali nije ni nemoguće, ali na tome stvar stane, mimo tuceta spektakularnih preporuka i bizarnih savjeta. U međuvremenu, ja sam se prestao smijati tadašnjem sestričninom partneru, koji mi se žalio kako mu za spermiogram nisu dali niti katrigu za sist'. Kad sam ujutro, zapuhan, u zimskoj jakni, nad posranim /pardon/ šekretom u Petrovoj prvi put morao proizvesti reprezentativan uzorak istine, dok su iza mene svako malo potezali kvaku moji supatnici u redu – kad se sve to počelo dešavati, uvidio sam i dimenziju katrige u priči. Jer ti i doma ponekad dođe sjest' na katrigu i ne gledat' u oči biće, s kojim dijeliš i trud i želju. I povremenu nadu, iščekivanje, vjerovanje i – razočaranje. A u nekim stvarima, nema natrag. Žderu te. Nepopravljivo. Vremenom ipak stvari postanu normalne, kao što vremenom sve stvari uglavnom postaju normalne. Sa voljenim bićem sjediš uz jutarnju kavu na terasi, prođe neki tatek sa curicom, neka mama sa dvojčekima. Prije, usvojenje nije bilo niti tema, sad, vremenom, uz jutarnju kavu na terasi, premišljaju se želje. (P)Ostati egost, preusmjeriti životne fokuse i očekivanja, putovati, posvetiti se hobijima? Udomiti? Usvojiti? I onda… Dečkića? Curicu? Aha, ne može se birati… Pa dobro, nema veze… A dob? A kako bi nazvali dijete? Čije bi državljanstvo imalo? Ali onda tek… Da, navodno je sedamdesetak posto predestiniranosti u genima, tek trideset u odgoju i socijalizaciji djeteta… Pa ujebote. Pa što misliš, dobijemo dijete alkoholičara, pacijenata… Hm. „A Ti si ono rekao… ne bi da je dijete iz Bosne…?!“ „Ma, ne, nisam tako mislio… ali… ja bi da je iz Dalmacije…“ I dok se taman posramiš vlastite nacistoidnosti, milo biće veli "A, da, da, baš su k'o slika! Bilić; vidi ga samo!" No... „Ali zar Ti uopće bi; pa rekla si da bi ga vratila, ako Ti se ne svidi…“ „Ajoj, jebote.“ „Ajoj, jebote.“ Kavosrk. I eto nas. Teoretičari, kasnopaleći. Stresnoposlovnofrkoegzistencijalci, skoro pa fircigeri; usklađeni duet bez potomstva. Dok nam djeluje kako polukrezuba polusocijala bez brige i pameti štanca djecu kao na traci, dok nam djeluje kako bismo bili fini, situirani, uigrani, bilingualni roditelji… - zvučimo kao da dogovaramo dezen pločica za kupaonu. Koje nema. A pitati, treba li nam, te kad i kakva - - - mislim, zbilja… Mislim, ne znam. Mrače predočni, gdje si sad... |
