Dan žena i manipulacije etiketama
|
Ja zaista ne volim etikete. U klišee odbijam vjerovati, ma kako mnogo primjera im ponekad išlo u prilog, i ma kako iznimke potvrđivale pravila. Ne vjerujem da su svi muški isti niti da su sve žene ovakve ili onakve. Vjerujem u podrazumijevanje i isključivost individualnosti, van ladice, bez naljepnice. Jedan stereotip vuče drugi, u nedogled. U pubertetu odrastao sam uz majku i baku i otada mi je ženska psiha bliža od runde poluopranih, prebučnih muških, koji ulijeću u riječ a & jer ne znaju slušati, da bi iz toga potom gotovo agresivno izveli teoriju vlastite dominacije i tuđe inferiornosti. Majka me otela i temeljem netočnih tvrdnji uništila mog oca (doslovno i terminalno). Ne znam niti za jednu kreditnu organizaciju, koja dijeli kredite isključivo muškarcima (znam za obrnut slučaj. Seksizma i nejednakosti. Krediti isključivo za žene.) Niti jedna moja bivša kolegica za isti posao nije bila plaćena manje od mene. Radim ženske poslove. Kuham, šivam gumbe, perem posuđe i sa veš-mašinom provodim više vremena nego muško u kladionici. Prijatelji su mi uglavnom prijateljice. Neke od tih prijateljica žale se na svoje muževe, koje pak uredno i bez skrupula (ne manje šarmantno) varaju – zaključujem da su nevjernost muškarca i žene u najmanju ruku dva posve ravnopravna kraja iste kobase. /Touche!  /Sve sam uvjereniji i da feminizam nije približavanje ravnopravnosti, nego puka zamjena uloga i stereotipa, bez ikakve intelektualne katarze (i svi to uglavnom - u javnom prostoru - „pušimo“ u ime kvazikorektnosti). Gotovo da ne poznam žensku osobu, koja je zbilja htjela postati političarka ili managerica, iako se stalno govori o tome, kako su to na žalost muške profesije i kako društvo tu zakazuje u ravnopravnosti. Pa tko im brani, mislim si... Dapače...! I sad - imamo Dan žena. I dapače. Čestitam ga. Svojim prijateljicama, svojoj mami, svojim rodicama. Ženčadi; polovici svijeta, polovici filozofije, nas samih. Svjetlu naše muške sjene, kopnu našeg macho – mora. Ali pridržavam pravo otklona i propitujem – čemu apostrof posebnog dana, čemu seksistička etiketa jednog spola? Ne kosimo li upiranjem prsta upravo ravnost i svakodnevnost…? I ne, ne bi me utješio Dan muškaraca – ne mislim na onaj zafrkantski, nego na zbiljski. Sa cvijećem za muške, sa večerom uz svijeće, sa wellness – bonom. (Ovo velim, poznavajući mnogo muških, koji nimalo ne zaostaju za ženama u ulozi odgajatelja, domaćina, kuhara, partnera. Oca. Sina.) Utješila bi me donekle ravnopravnost kvote djece, koja slijedom razvoda budu dodijeljena očevima, umjesto trenutnih 17% jer su a priori žene "bolji roditelji", kako sudovi običavaju konstatirati. Utješilo bi me postojanje Muških kuća, kako postoje i Ženske. Sa zanimanjem bih pročitao statistike o nasilju žena nad muškima, a da to ne ispadne predmet sprdnje... Ako ćemo već objektivno o ravnopravnosti… Sve to, jer odbijam prihvatiti da se etiketa mijenja etiketom, da se izdvajanjem i naglašavanjem, kao, naglašava težnja ravnopravnosti. Ovako, ostaje mi prizvuk. Bus za Crnce. Naselje za Židove. Inkluzija domorodaca. Dan žena. Namigujući i ženskoj polovici svog mozga, podižem samoskuhanu šalicu kave… Sretan Dan žena! P.S. Drage moje - ovo je samo moj stav. Moj stav. Moj preosobni stav.  |
