Umjetnost mesa i krivost ciljeva, ili – kako naći mućak
|
E pa zbilja. Sturaju se agencije oko vijesti kako je u nekom laboratoriju neki Mujo iskovao umjetno meso iz nekog embrija, čegaveć. Da su zasad samo ispreli par bljedunjavih vlakanaca. Te da će do ljeta uspjeti uzgojiti šnicle, pa će ih se moći i peći. Euforičan pogled u kameru. Što da će riješiti problem gladi u svijetu. Ekstaza. Dok mi svakako bespotrebno ubijamo previše životinja, u spalionicama i tvornicama stočne hrane procesuiramo robne viškove mesine, maslaca, čegagod. A što je ipak, jelte, jeftinije, nego voziti hranu u potrebita područja. Kao što je jeftinije, stari megatanker nasukati u Africi ili Indiji, da ga bokci tamo ručno razbucaju i prekuju u staro željezo, minus toksini. Bravo nam se. (Mogli smo im makar te robne viškove hrane poslat po brodu... E da nije administracije.) Ali nije to. Glesad. Sjedio si sa obje strane razgovora za posao, bi se šotovoće reklo, primao i davao. Znaš kriterije glasa, bodilengviđa, tri afirmativne opaske na jednu negativnu maksimalno. I fakat, između stotinjak bestražnih aplikacija za posao u struci i van, u zemlji i van, nutra i van i ukrug uopće, kad pogledaš, imao si četiri kvalitetna razgovora za posao u zadnjih deceniju i pol. Četiri privatne firme sa ubjedljivim bilansama. Četiri karizmatična, samouvjerena, može-im-bit' – šefa s one strane stola. Između smalltalka o skijanju, pać! -diskusija o parametrima zavarivanja. Usred digresije o Photoshopu, tup! - analiza tržišta pesticidima. U zaustu odgovora o bračnom stanju, pitanje za izračunom decimalnog razlomka. I četiri puta; četiri puta za redom – između tih stotinjak bestražnih molbi za posao – okreneš te face iz pozicije da gledaju na sat i čine ti uslugu iz milostinje na to da te pitaju, kad možeš početi raditi i da ti čvrstorukovno čestitaju na zaposlenju. I onda si sretan. Svaki put sve manje, jer sa srećom je čudno; ako ti je sretna zvijezda, kad si se rodio, stala u kakicu, sreća ti nekako s godinama hlapi. Ili ju ne znaš zadržati. Ljudi to zovu nekaj sa cinizmom i kruhom preko pogače. I svaki put, četiri puta, isto. Pobjeđuješ. Jer, gazdu si dobio, znajući njegove poslovne aspiracije. Izanalizirao si ga, prostudirao i gdje jesu i kamo bi trebali, i naravno si najnonšalantnije prodao sebe kao željeno sredstvo ekspanzije na usluzi poduzetničkom kapitaloplodju. Potukao si ga slikom vlastite riti u zrcalu; to nije mogao odbiti. I sad, krc, runj, trus. Jer gazda ima viziju cilja. Na karti, terra incognita balkanska, za stolom, njegovo vjerovanje da porcija ćevapa u Balkanistanu rješava sve dozvole, pristup tržištu, bankovne garancije. I – ti, inda midl. Kao njegovo novoakvirirano rješenje ka novim profitima. U nemogućoj misiji. Jer ne, tržište ne čeka njegove ambicije. Ne, ćevapima se ne sređuje bankovna garancija. Ne, konkurencija nema tako nekonkurentne kriterije. Ne, nema otpisa dugova. I ne, ne može Pero sve srediti, samo jer ga je tvoj Europejski gazda servilno ugostio cvjetićastim alpskomotelskim balkonom i dvjema plavušama s popustom. („Ali kako ne može?!“) I onda gledaš te svoje alfašefove. I bušiš im balone iluzija, sebi uglavnom granopilno. Što oni uglavnom niti primijete, niti haju. Afirmativan za plaću, nudiš rješenja, bajpase, sive prečace. Koji im predugo traju, jer, dovraga, nisu li dosta bili ti ćevapi sa ministrom; „joj, na Balkanu nikad reda“, vele. „Jako neposlovno; besperspektivno!“ (Da sad dodam, kako nikad ne vjerovati ruci, koja ti se u spas pruža, ispao bih mizantrop i paranoik...) I onda se vratiš doma. I kreneš iznova. Klaftra aplikacija, pa omađijavanje nekog novog jednokratnog alfašefa sa dobrim web-designerom. (Mantra „nije do mene; ne gubiti self-esteem!“ ide gratis, k'o suza na oko. Mantri evo desetljeće. Al' nije do mene.) A šuškava obznanjivačica vijesti iz ekrana skiči o umjetnim mesnim vlaknima u spas gladne djece. Eeh, whatta day... |
